Sunčev sistem Galaksija Meteori Asteroidi Verovanja Zanimljivosti
Rečnik Vesti Arhiva Linkovi Download Kontakt

 

 Crne rupe

Gravitacija vodi do zgušnjavanja gasa u središtu maglina, koje postaje područje stvaranja malih i velikih zvezda. Kraj evolucije zvezda mnogo težih od Sunca može poprimiti još jednu dramatičnu formu -- formu crne rupe. Veruje se da će takva sudbina zadesiti zvezdu Betelgeuse u Orionu. To je zvezda čija se masa procenjuje na 30 Sunčevih masa. Zbog prevelike gravitacije u njenom središtu se događa "drobljenje neutrona" -- beskonačno stezanje koje više ništa ne može sprečiti. Naime, dok se jezgra nekih supernova mogu stabilizovati u obliku neutronskih zvezda, za neutronske zvezde čija masa prelazi granicu od 2.5 Sunčevih masa to više nije moguće. Takve zvezde doživljavaju imploziju, urušavanje u samu sebe.

Schwarzschildovo rešenje

Nakon što je 1914. Einstein postavio jednačine opšte teorije relativiteta, koje opisuju kako se prostor zakrivljuje oko masivnih tela, Karl Schwarzschild nalazi interesantno rešenje tih jednačina. Rešenje koje Schwarzschild upućuje Einsteinu s bojišta Prvog svetskoga rata, odnosilo se na kretanje u okolini zvezde koja ne rotira (ili rotira sporo) i ukazivalo je na postojanje takve udaljenosti, Schwarzschildov radijus, u kojem je gravitacija tako jaka da čak ni svetlost ne može napustiti to područje.

Slikovitu kovanicu crne rupe za takvu situaciju uvodi 1967. godine John Archibald Wheeler:

Svemirski navigatori će strepiti od takvih ponora kao što pomorci zaziru od opasnih vrtloga na okeanu. Kako naslutiti gde su crne rupe?

Astronomi su ponudili takve kandidate na osnovu pojava koje naslućuju prisustvo nevidljivog objekta velike mase. Daleko od rupa atomi su hladni (tek koji stepen iznad apsolutne nule) i njihove spore vibracije proizvode radiotalase velikih talasnih dužina. Blizu rupa, gde usisavanje mlaza atoma dovodi do njihovog sudaranja, zračenje dolazi od brzih dodirivanja ugrejanih atoma. Blizu crnih rupa gde ta temperatura dostiže nekoliko miliona Kelvina, proizvodi se rendgensko ili X-zračenje. Takav izvor u Labudu X-1, udaljen od nas 14 000 svetlosnih godina, predložen je 1972. godine kao kandidat za crnu rupu.

X-zračenje iz Labuda X-1, pokazuje analiza, očigledno je različito od X-zračenja drugih nebeskih tela. Kao potencijalni izvor vidi se divovska plava zvezda mase 30 Sunčevih masa, koju neki tajanstveni objekat velike gravitacije prisiljava da kruži oko njega. U tom dvojnom sastavu, partner običnoj zvezdi morala je biti kolapsirajuća zvezda, koja je nastala u eksploziji supernove. Iza nje je ostala crna rupa koja sada, poput pijavice usisava materiju u međuvremenu naraslog partnera. Pritom temperatura gasa premaąuje 10 miliona Kelvina i emituje X-zračenje koje danas mere satelitske stanice (američke, evropske i japanske).

Te satelitske stanice selektuju među raznim izvorima X-zraka nove kandidate za crne rupe. Bitan progres u istraživanju crnih rupa doneo je Hubbleov svemirski teleskop. U nizu galaksija primećen je porast broja zvezda prema galaktičkom središtu, kao i burna aktivnost u tim središtima, ukazuju na crne rupe u središtima galaksija. To je slučaj i sa nama najbližom spiralnom galaksijom, 2 miliona svetlosnih godina udaljenom Andromedinom M31 i njenim satelitom M32. Najspektakularnije je nedavno "Hubbleovo" merenje spiralne strukture, vrtloga užarenog gasa u središtu eliptičke galaksije M87 u sazvežđu Device, udaljene 50 miliona svetlosnih godina.

Doplerov efekat primećen na mestima na kojima se užareni gas približava ili udaljava omogućuje precizno merenje brzine vrtloga, a onda i mase prema kojoj taj vrtlog ponire. Slike poslane s Hubble teleskopa 1994. odaju jonizovan gas ugrejan na 10 000 Kelvina, udaljen 60 svetlosnih godina od crne rupe u sreditu. Na tom mestu gas, koji se sastoji uglavnom od jonizovanog vodonika, vrtloži brzinom od 550 km/s.