Sunčev sistem | Galaksija | Meteori | Asteroidi | Verovanja | Zanimljivosti |
Rečnik | Vesti | Arhiva | Linkovi | Download | Kontakt |
Zanimljivosti
Svemirska putovanja
Kada bi čovek uspeo da napravi letilicu koja bi se kretala približno brzini svetlosti bio bi u prilici da upozna svemir i njegove tajne. Mogao bi, na primer da odleti do nama najbližeg sistema Proksima Centauri, da izvidi da li ima života i planeta za naseljavanje. Nama najbliže sunce, Proksima Centauri, udaljeno je od nas 40 biliona kilometara (broj sa 12 nula). Svemirskoj sondi bi bilo potrebno stotine hiljada godina da savlada tu razdaljinu. Zbog kratkgog ljudskog veka taj put je za čoveka za sada neizvodljiv. Čak i kada bi uspeli da napravimo atomsku raketu ona bi se kretala 200km/s i takvom brzinom bi do Proksime stigla za 6666 godina. Iako su naučnici daleko od dostizanja brzine svetlosti, oni ne gube nadu da će tehnički napredak jednog dana uspeti da savlada beskrajne daljine. Možda to izgleda kao naučna fantastika, ali ni generacije pre nas nisu mogle ni da zamisle da će brzina aviona za 80 godina porasti za čitavih 400.000%. Da bi čovek leteo kroz svemir treba da savlada tri osnovna problema: treba da sagradi brod koji bi razvijao brzinu svetlosti, treba da fizički savlada ubrzanja i brzinu i nezamislive daljine. Kada bi uspeo da dostigne te tehnološke momente, svi problemi ne bi bili rešeni. Trebalo bi, zatim, savladati i gravitaciju koja bi nastala. Ako bi svemirski brod dosegao polovinu brzine svetlosti, njegova masa bi se povećala za 15%. Kada je masa veća, potrebna je i veća energija. Kada bi kojim slučajem brod dostigao brzinu svetlosti, njegova masa bi težila beskonačnoj. Drugim rečima, da bi brod postigao brzinu svetlosti potrebna mu je beskonačno velika energija. U tom slučaju, brod sa beskonačno velikom masom bi proizveo totalnu gravitaciju. Jednostavno rečeno sve u svemiru bi navukao na sebe. Čitav kosmos, kažu fizičari, bi se pretvorio u crnu rupu. Galaksije, zvezde, planete, sve što se nalazi u svemiru bi se slilo u svojevrsno stanje nazvano singularitet. U njemu bi sve mere bile beznačajne jer ne bi bilo ni pravog vremena ni pravog prostora...
Pomračenje Sunca je pojava koja je oduvek privlačila pažnju običnih ljudi i naučnika...
Pomračenje Sunca nastaje kada se Mesec postavi između Sunca i Zemlje pa posmatračima sa Zemlje zakloni Sunce.
U jednoj godini može biti najviše sedam pomračenja: tri Mesečeva i četiri Sunčeva ili dva Mesečeva i pet Sunčevih. U toku jedne godine moraju se dogoditi najmanje dva pomračenja i to oba Sunčeva (slučaj iz 1984.) Mesečeva senka se kreće po zemlji brzinom od preko 3000 km/h. Najveći broj Sunčevih pomračenja je pet (1935. zatim 2206.), a Mesečevih tri. Najduže totalno pomračenje traje 7 minuta i 31 sekundu. Ovoliko dugo pomračenje do sada nije još zabeleženo, ali... Najduže prstenasto pomračenje traje 12 minuta i 24 sekunde. Najstariji zapis o jednom pomračenju Sunca potiče iz Kine. Podaci nisu sasvim pouzdani, ali najverovatnije se radi o pomračenju od 22. oktobra 2136. godine pre nove ere. ...najduže posmatranje jednog totalnog pomračenja trajalo je 72 minuta! Za vreme pomračenja Sunca od 30. juna 1973. tim naučnika je avionom Konkord leteo toliko u Mesečevoj senci i pratio pomračenje. Linija totaliteta na Zemljinoj površini može biti široka do 272 km. Najčešće je ona uža od ovoga. Pomraćenje Sunca se vidi samo na ograničenom području na Zemlji. U jednom mestu na Zemlji totalno pomračenje se dogodi jednom u tri do četiri veka. Najduže totalno pomračenje Sunca u novije vreme zabeleženo je 20. juna 1955. na Filipinskim ostrvima. Pomračenje je trajalo 7 minuta i 8 sekundi. Najduče totalno pomračenje Sunca u periodu od 2004. g. pre n.e. do 2526 g. n.e. bice 16. jula 2186. i trajaće 7 minuta i 29 sekundi. Pomračenje Meseca se vidi svuda na Zemlji gde je Mesec iznad horizonta. Prosečno u jednom veku bude 66 totalnih pomračenja Sunca. U ovom veku biće ukupno 228 pomračenja Sunca od čega 145 centralnih (totalnih i prstenastih). U XXI veku biće 224 pomračenja Sunca od čega 144 centralnih.
U Maliu, državi na zapadu Afrike, živi mali narod Dogona. Dogona danas ima manje od 500 hiljada. Žive u stenovitim brdima i na obroncima planina. Bave se uglavnom zemljoradnjom i lovom. To je vrlo stari narod. Dogoni su poznati još od antičkih vremena kao dobri poznavaoci Sunčevog sistema i po nekim pretpostavkama njihova astronomija je stotinama godina starija od stare egipatske. Međutim glavni verski ritual Dogona je vezan za zvezdu Sirius. Vrhunac religiozne ceremonije dešava se svakih 60 godina, u vreme kada se na njihovom nebu pojavi Svirius između dva planinska vrha. Tada se mladići povlače u izolaciju i razgovaraju posebnim, tajnim jezikom. Dogoni veruju da su pre 3000 godina njihov narod posetila amfibijska bića sa Siriusa. Svoja učenja o astronomiji i Siriusu poverili su francuskim antropolozima koji su ih posetili 1930. Izmedju ostalog ispričali su im da u blizini Siriusa postoji jenda neobična zvezda. Zvezda ogromne gustine i velike mase. Danas znamo da oko Siriusa kruži zvezda velike gustine i mase - to je Sirius B. Ali, kako su Dogoni od davnina mogli da znaju za nešto što je tek moderna astronomija otkrila? To niko ne zna.
Sirius
Stari Egipćani zvezdu Sirius su zvali Sotis. Verovali su da ova zvezda izaziva poplave Nila jer su poplave počinjale sa njenom pojavom na nebu. Sezonsko pojavljivanje Sirusa na nebu označavalo je i početak nove godine. Posmatranjem dolaska Siriusa Egipćani su utvrdili da godina ima 365,25 dana, tj, da godina traje za četvrtinu dana duže nego što se do tada verovalo. Ovu korekciju će mnogo kasnije prihvatiti Cezar prilikom reforme rimskog kalendara.
Po sazvežđu u kome leži Sirius se od antičkih dana zove još i Pasja zvezda. U starom svetu se, inače, dugo najtopliji period leta vezivao za pojavu Siriusa (jula i avgusta meseca) pa se još od tada, čak i kod nas, sačuvao izraz "pasja vrućina". "Pasji dani'' predstavljaju onaj sparni deo leta kada psi od vrućine lako pobesne. Smatralo se da Sirius koji sredinom leta izlazi sa Suncem dodaje Suncu svoju toplotu što uzrokuje toplo vreme. Isto tako verovalo se da Sirius utiče i na ljude te u vreme pojave ove zvezde, njih, muči tromost i mrzovolja.
Zvezda Sirius se u našim krajevima može videti od jeseni do početka proleca, ali pošto ona leži ispod nebeskog ekvatora uvek je prilično nisko nad našim horizontom, te njena svetlost prolazi kroz debele slojeve Zemljine atmosfere. Zbog toga je mi retko vidimo u njenom punom sjaju, a titranje vazdusnih slojeva često uzrokuju lake promene u njenoj boji.
Kod nas se za zvezdu Sirius zna od davnina. Posto je označavala vreme kada valja izvoditi stoku na pašu, odnosno svinje na jasle, nazvana je Volujarka, Volarica i Volujarica tj. Svinjarusa.
Zemljin rođendan
Dana 23. oktobra 2004. godine, po velikom engleskom biskupu Ašeru, kosmos, a sa njim i naša Zemlja, slave 6008. rođendan – za inat svim analizama radioaktivnih izotopa ugljenika. Naime, posle iscrpljujućih analiza Svetih spisa i Biblije, James Ussher (1581–1656), nadbiskup u Armaghu, vrhovni pelat čitave Irske i zamenik dekana Trinity koledža u Dablinu, obelodanio je da je prvi dan nastanka kosmosa bio u nedelju 23. oktobra 4004. godine pre Hrista. Koristeći dalje svoju hronologiju, Ašer je odredio i druge datume iz Biblije. Na primer, naši grešni preci Adam i Eva proterani su iz rajskog vrta u ponedeljak 10. novembra 4004. godine p.n.e. Da stvar bude još ozbiljnija pobrinuo se Ašerov savremenik i tadašnji dekan univerziteta u Kembridžu John Lightfoot (1602–1675). On je još 1644. godine napisao da je "čovek stvoren na Svetu trojicu trećeg sata dana ili u 9 časova pre podne", a dve godine kasnije objavljuje da je to bilo u septembru, na dan jesenje ravnodnevice. Brojeći godine unazad, precizno je odredio da je Isus Hristos rođen tačno 3928 godina posle nastanka sveta. Sama ideja o približno 6000–godišnjoj istoriji Zemlje već je na neki način postojala u to vreme: u Šekspirovoj drami "AS YOU LIKE IT" (čin 4, scena I) W. R. Brice (1981) je uočio rečenicu: "Jadni svet je bezmalo šest hiljada godina star". Upravo to je Ašer i napisao 1650. godine (englesko izdanje na latinskom, 1658): u Bibliji piše da je slavnog vavilonskog kralja Nebuchadnezzara smrt zadesila 3442 godine posle nastanka sveta. Pošto je istorijska činjenica da je ovaj kralj umro 562 p.n.e., iz računice da je 3442 + 562 = 4004 bilo je logično da je to godina nastanka sveta. Te godine nedelja najbliža jesenjoj ravnosnevici (po Lajtfutovom računu) padala je 23. oktobra. Iz svega ovoga zaključeno je da su Zemlja i Nebo stvoreni "u noći koja je prethodila 23 danu oktobra". Ašeru je takođe bilo jako važno da odredi i druge važne datume, kao što je na primer bio Potop. Pošto su mu bila dostupna četiri različita podatka o vremenu proteklom od nastanka sveta do Potopa: iz Hebrejskog teksta (1656 godina), iz Samarićanske tore ili pentateuha (1307 godina), iz Septuagintske verzije (2242 godine) i Etijopijskog teksta (2262 godine) njemu se kao najlogičniji učinio podatak iz Hebrejskog teksta.
Šta se dešava? Ako se
uzme da je (po Ašeru) svet nastao 4004 p.n.e., a da je (po Lajtfutu) Hristos
rođen 3928 godina po nastanku sveta, dolazimo do zaključka da je Hristos
rođen 76. godine pre naše ere. Nešto stvarno ne štima ... Ma kao ovo nama
danas izgledalo smešno, treba reći da su ljudi stolećima ove podatke uzimali
kao veoma pouzdane. Čak i danas postoji na Zapadu (čitaj: u Americi) mali
ali veoma moćan lobi tzv. modernih kreacionista (poklapaju se sa pojavom
tekstova Whitecomba i Morrisa 1961) koji zagovaraju teoriju da je čitava
geološka istorija duga ne milionima godina, već najviše 6 do 10.000 godina.
Oni su uspeli da daju odgovor na glavno pitanje antikreacionista o tome kako
objasniti postojanje tolikih fosilnih ostataka u zemlji. Njihov odgovor je
bio prost: To su ostaci posle Potopa. A pošto su sisari imali veći mozak od
ostalih stvorova, pa su samim tim bili i pametniji, oni su stizali do
uzvišenja da bi izbegli nadolazeću vodu, pa je to razlog zašto se njihovi
ostaci nalaze pliće zakopani u sedimente! Dalje, uobičajena slika koju nam nude evolucionisti je da je tokom 100.000 godina Kamenog doba čovek postojao kao lovac i sakupljač, da bi se tek pre nekih 10.000 godina počeo baviti poljoprivredom. Pošto arheološki nalazi potvrđuju da je tadašnji čovek bio iste inteligencije kao i današnji, kreacionistima nije logično da niko od navedenih 4 miliona ljudi nije mogao desetinama hiljada godina da ukapira da se iz nekakvog semena mogu uzgajati korisne biljke. Zato smatraju da su ljudi bez poljoprivrede živeli takođe samo nekoliko stotina godina. I tako dalje. Koga interesuje, može da proučava tekstove rodonačelnika modernog kreacionizma amerikanca dr Duana T. Gisha, biohemičara i podpredsednika Instituta za istraživanja postanka. (Gish. D. T. 1979. "Evolution ? The fossis say no!", San Diego: Creation-Life Books. Ili Gish, D. T. I 9~5. "Evolution: the Challenge Of the Fossil Record". San Diego: Creation-Life Books.) Danas u Americi postoje savezne države (uglavnom na Jugu) u čijim se školama i univerzitetima kao zvanično učenje plasira upravo kreacionizam, dok se Darvin i njegova evolucija izvrgavaju ruglu i podsmehu. Možda nama ovo izgleda smešno i kao traćenje vremena ali treba reći da je to samo jedan od vidova opšteg zaglupljivanja neuke raje, a da tih vidova ima bezbroj. Od mnogih, navešću samo jedan, koji je kod nas u poslednje vreme dobio razmere epidemije, naročito među mladim i naročito među devojkama. Još u staroegipatskim i grčkim rukopisima tadašnjih naučnika imamo zabeležene njihove uzaludne jadikovke vezane za sastavljače horoskopa i njihov poguban uticaj na tadašnji svet. Iako je od tada prošlo više hiljada godina, a nauka dostigla neslućene domete, ni danas nije bolje, već izgleda kao da je mnogo gore.
|