Sunčev sistem Galaksija Meteori Asteroidi Verovanja Zanimljivosti
Rečnik Vesti Arhiva Linkovi Download Kontakt

 

 Poslednji časovi Atlantide

 

Osmog jula 8498. godine pre Hrista, na Zemlju se velikom brzinom obrušio i uz temperaturu od 20.000 0 C, eksplodirao jedan asteroid. Katastrofa je trajala samo dva minuta, a za ta dva minuta poginuli su milioni ljudi, uništen je biljni i životinjski svet u mnogim regionima naše planete, a njen lik i klima promenjeni su za sva vremena. Bio je to dan u kome je potonula legendarna Atlantida, a sa njom je nestala i prva civilizacija koju je čovek izgradio. "Uzrok te apokaliptične katastrofe je asteroid iz grupe Adonis, koji je sa svoje trajektorije oko Sunca dospeo u gravitaciono polje Zemlje"  - smatra nemački fizičar Oto Muk  (Otto Muck), iz čije knjige "Sve  o Atlantidi" prenosimo najzanimljivije delove.

Kataklizma je počela na severozapadnom horizontu: iz dubine kosmosa iznenada se pojavilo nepoznato nebesko telo, koje je najpre ličilo na sićušnu zvezdu, posle 30 sekundi na kometu, a posle jednog minuta na blještavi bolid čiji je sjaj bio jači od stotinu Sunaca. Gotovo položenom trajektorijom telo se obrušilo na Zemlju.

Pir razularene stihije

Iz pravca severozapada asteroid je nečujno doleteo do obala severnoameričkog kontinenta, u oblasti 330 severne geografske širine, gde se danas nalazi lučki grad Čarlston u državi Južna Karolina.

Kada je nebesko telo ogromnom brzinom prodrlo u gušće slojeve atmosfere, temperatura stvorena trenjem naglo se popela na 20.000 0 C i svi oni koji su videli taj stravični bljesak ostali su zauvek slepi. Užasna toplota je spalila i u pepeo pretvorila sve što joj se našlo na putu.

Pod dejstvom toplote nebesko telo je, na oko 200 km iznad površine Zemlje eksplodiralo i raspalo se na stotine usijanih delova koji su se obrušili na površinu Zemlje kao kakva kiša, šireći smrt i propast.

Dve najveće gromade su pale u reon Atlantika, severoistočno od Portorika. Razornom silom jednakoj snazi 30.000 hidrogenskih bombi, one su probile dno okeana. Bilioni tona usijane magme je poletelo iz dubine Zemlje i pomešalo se sa morskom vodom, pretvarajući je u neizmerne količine vodene pare koja se dizala i do 30 km u visinu.

Prasak eksplozije čuo se širom sveta. Blještavi sjaj je pretvorio noć u dan 2.000 km unaokolo. Džinovski talasi, visoki i do 1.000 m valjali su se sa pučine ka kopnu i uništavali sve pred sobom...

U tom piru razularene stihije potpuno je uništeno legendarno ostrvo Atlantida.

Platon o Atlantidi

Najveća opsesija Ota Muka je otkrivanje tajne o Atlantidi, kojom se čovečanstvo već bavi oko 2.400 godina, od onih dana kada je slavni grčki filozof Platon  (427-347, pre nove ere), stavio na dnevni red istorije to pitanje. Neposredno pre svoje smrti je napisao dva dela "Timaios" i "Kricias", u kome su po prvi put pomenuti legendarno ostrvo i njegov tragičan kraj.

Prema Platonu, Atlantida se nalazila u blizini "Herkulesovih stubova" - kako se ranije nazivao Gibraltarski moreuz. Bila je veća od Male Azije i Južne Afrike zajedno, odlikovala se plodnošću i davala po dve žetve godišnje. Platon je pominjao kokosove palme, slonove, krokodile, pozlaćene hramove i palate, glavni grad u prečniku od 23 km i ljudsku zajednicu zasnovanu na zakonodavnim normama i visokoj kulturi. Vojska Atlantide je raspolagala sa 480.000 pešaka, 120.000 konjanika, 160.000 bornih kola, 240.000 mornara.

Platon je prvi pisao o Atlantidi. Sva kasnija dela drugih autora su se zasnivala na njegovim informacijama. Međutim, Platon je podatke o Atlantidi čuo od svog rođaka Kricijusa, koji ih je saznao od svog dede, a ovaj opet od Solona, najvećeg zakonodavca Grčke. Ali i Solon je do tih podataka došao na osnovu izveštaja starih egipatskih pisaca, koje je otkrio prilikom svojih putovanja.

Na osnovu dvadesetak stranica Platonovog napisa o Atlantidi, do sada je objavljeno  25.000 radova o najvećoj katastrofi koja je zadesila našu planetu. Naučnici i pisci, moreplovci i istrazivači, opsenari i šarlatani pisali su o Atlantidi.

Tragom potonulih gradova

Da li, osim Platonove Atlantide, postoje bilo kakvi naučni dokazi o propasti nekog velikog dela kopna ili velikog ostrva u istoriji čovečanstva?

"Godine 1969. američki pomorski istrazivači su otkrili u kristalno čistoj vodi, u blizini Bahamskog ostrva Andros, ostatke ogromnih zidova i stubova, i to upravo na lokaciji koju je američki vidovnjak Edgar Kejsi ( Casey ) još 1929. godine predskazao kao mesto na kome će se ponovo pojaviti Atlantida"  - piše Oto Muk.

Tragovi potopljenih gradova postoje u svim krajevima sveta i to ima svoje objašnjenje: od poslednjeg ledenog doba ( oko 7.000 godina pre n. ere ) istopljeni ledeni prekrivač, koji je pokrivao i velike oblasti Evrope, podigao je novo mora za čitavih 200 metara. Tako je more u nižim primorskim područjima potopilo čitave civilizacije i njihovo stanovništvo. Engleska tada još nije bila ostrvo, na mestu Baltičkog mora nalazilo se kopno, dok je Temza bila pritoka Rajne, a Apeninsko poluostrvo je bilo zemljouzom povezano sa Severnom Afrikom.

Sve te potopljene oblasti imaju nesto zajedničko: nalaze se u obalskim područjima kontinenata. Međutim, Atlantida se, prema Platonu, nalazila daleko u okeanu. "Odatle se - pisao je on - moglo otploviti do drugih ostrva, a sa ovih i do nasuprot ležećeg kopna".

Ta druga ostrva su najverovatnije Karipska ili Bahamska ostrva, a "nasuprot lezeće kopno" je severnoamerički kontinent.

Prema tome, Atlantida se nalazila između Evrope i Amerike, gde se danas nalaze Azurna ostrva. Ona, po svemu sudeći, predstavljaju najviše vrhove ogromnog podvodnog planinskog lanca koji se od severa proteže prema jugu kroz Atlantski okean. Taj planinski greben se u oblasti Azura proširuje u plato čija širina dostiže 500,  a dužina 1.000 km. Plato se danas nalazi na dubini od 3.000 m ispod morske površine, dok su obe strane Atlatnika duboke po 7.000 m. Oto Muk tvrdi da je taj plato nekada predstavljao Atlantidu. Kosmička karastrofa bila je uzrok njene propasti. Za tu tvrdnju on navodi više dokaza.

Dokazi Ota Muka

Kada su 1921. godine izvršena prva vazdušna foto-snimanja Južne Karoline, otkriveno je više od 3.000 kratera zagonetnog porekla. Stotinak kratera je imalo prečnike od preko 1,5 km , dok se čitava oblast, sa centrom oko grada Čarlstona, rasprostirala na oko 156.000 km2  . Zaključak se sam po sebi nametao: reč je o tragovim krhotina nekog većeg nebeskog tela koje je eksplodiralo nad Zemljom. Dve ogromne jame na morskom dnu u oblasti Portorika ukazuju na pad dva džinovska dela asteroida. Prema Mukovim proračunima oba dela imala su prečnike od po desetak kilometara. Te gromade su napravile ogromnu pukotinu koja se ubrzo proširila do Atlantide. Rastopljena magma iz utrobe Zemlje bila je strahovitim erupcijama izbačena  u atmosferu, a na njenom mestu je nastala pukotina u koju je sve do dubine oko 3.000 m potonuo i deo zemljine kore. To je bio kraj Atlantide, čiju je propast pratilo niz katastrofa.

Pepeo lave i isparena morska voda stvoroli su crni oblačni pokrivač od 30 km debljine, koji se pod dejstvom pasatskih vetrova premeštao prema istoku, ka Evropi, Africi, Aziji. U tim oblacima stvarali su se tornada i uragani. Pepeo i morska so su predstavljali kristalizacione tačke za apokaliptične kiše i provale oblaka koje su se obrušavale na Zemlju. Prema Bibliji kiše su trajale 40 dana i 40 noći, dok je voda prekrivala nizije čitavih 150 dana. Po proračunima Ota Muka te brojke su potpuno verodostojne.

Mamutska groblja u Sibiru

Istovremeno sa ovim nepogodama, nad planetom se širio ogroman oblak otrovnih gasova koji su prodirali iz dubine Zemlje. Muk smatra da je upravo tom pojavom rešio i jednu od najstarijih zagonetki : problem mamutskih grobova u Sibiru. Tamo, u večito zamrznutom tlu, otkriveni su ostaci desetina hiljada mamuta i to u takvom stanju kao da su uginuli juče, a ne pre deset hiljada godina.

Njihove leševe naučnici su detaljno ispitivali. Dijagnoza je bila: nagla smrt, bez spoljnih povreda izazvana gušenjem. U želucima mamuta otkriveni su i njihovi poslednji obroci - lišće četinara. Međutim, takvo drveće ne raste tamo gde su pronađeni mamuti. Ono raste pod mnogo blažom klimom, u oblastima koje se nalaze i do 3.500 km južnije. Da su mamuti tamo uginuli, njihovi leševi bi ubrzo istrulili i ostali bi samo skeleti. Sve to nameće pretpostavku da je gotovo trenutnu promenu klime prouzrokovalo kosmičko dešavanje.

Muk objašnjava da je sudar Zemlje i asteroida pomerio osu Zemlje za čitavih 3.500 km. To je izazvalo trenutnu promenu klime. Mamuti, ugušeni u otrovnom dimu, su i trenutno konzervisani u džinovskom prirodnom zamrzivaču. Inače, pre katastrofe u tim predelima su rasli četinari i svo ostalo drveće.

Golfska struja kao dokaz

Činjenica je da Zapadna Evropa ima svoju blagu klimu zahvaljujući moćnoj okeanskoj reci tople vode. Britanska ostrva imaju srednju godišnju temperaturu od 100 C, dok Labrador, koji se nalazi na istoj geografskoj širini, samo na drugoj strani sveta, a ne zapljuskuje ga topla morska struja, ima srednju godišnju temperaturu od 00 C.

Muk postavlja pitanje: kako se uprkos postojanju Golfske struje moglo dogoditi da su se u ledenom dobu, koje se završilo oko 7.000 godina pre n. ere, Skandinavija i velike oblasti Nemačke i Britanskih ostrva  nalazile pod večitim snegom i ledom? Njegov odgovor daje prihvatljivo objašnjenje: Golfska struja u to vreme nije uopšte ni dopirala do Evrope. Polazeći iz Meksičkog zaliva ona je na pola puta do Evrope nailazila na nepremostivu prepreku: 1000 km dugačko i 500 km široko ostrvo Atlantidu. Topla struja je zapljuskivala njegove zapadne i jugozapadne delove i odatle se u neprekidnoj cirkulaciji vraćala u Karipsko more, odakle je opet zaokretala ka Atlantidi.

Tek posle propasti Atlantide put prema Evropi je bio otvoren. Pod povoljnim dejstvom tople morske struje, ledeni pokrivač na Britanskom ostrvu počeo je da popušta i da se topi. Taj proces traje već hiljadama godina i nije završen do danas.

Promenjena maršruta jegulja

Neobično putovanje jegulja se uklapa u teoriju Ota Muka. Jegulje polažu ikru u Sargaskom moru, u zapadnom delu Atlatnika. Ono zauzima dosta veliku površinu Atlantika i prekriveno je gustim masama algi. To neobično more zapljuskuju tople golfske struje. Izleglu mlađ jegulja strujanje tople vode nosi na istok i severoistok. Tako jegulje dospevaju do Evrope gde se njihova ogromna jata dele - mužjaci ostaju u moru, dok se ženke uzvodno kreću u reke koje se ulivaju u Atlantik. U tim rekama ostaju pet godina dok ne dostignu polnu zrelost. Tada se vraćaju u more i ponovo sa mužjacima odlaze u Sargasko more i tamo polazu ikru.

Na prvi pogled to putovanje jegulja radi očuvanja vrste i parenja je potpuno besmisleno i preterano opasno.

Muk objašnjava da jegulje ranije nisu dolazile u daleku Evropu. Golfska struja ih je donosila samo do mnogo blize Atlantide. Kada je ostrvo nestalo u katastrofi, golfska struja je ponela sa sobom i jegulje na ovo produženo putovanje. Njihov instikt se nije promenio ni posle toliko milenijuma: i danas ga se pridržavaju.

Stvaranje rase bledolikih

Gigantske količine lave i pepela koje su se podigle u atmosferu, prekrivale su nebo nad Evropom, prema Mukovim proračunima, oko 2.000 godina. Biljke, kojima su nedostajale potrebne količine svetlosti su izgubile pigmente. To se dešava i sa ljudima koji se duže ne izlažu Sunčevoj svetlosti. Muk pretpostavlja da su upravo pod tim uslovima nastali bledoliki ljudi, iz dotada bakarno-crvenih rasa ljudi. To dokazuju i crteži otkriveni u pećinama južne Francuske.

Datum katastrofe Muk je izračunao tako što je pošao od Platonovog podatka, po kojem je Atlantida potonula pre 8.500 godina. Uporedio je taj kalednar sa kalendarom Maja indijanaca, koji započinje apsolutnim nultim danom, a može se tačno fiksirati:  6. jun 8498. godine pre nove ere.

Da li je to bio dan propasti Atlantide? Sličnost u tim datumima ne može biti slučajna.

Sa tim datumom se može povezati i interesantna astronomska konstelacija, povezana sa tzv. konjukcijom Zemlje i Venere sa Mesecom: ta tri nebeska tela su se nalazila tog dana u istoj liniji. Ali istog dana se u blizini Zemlje nalazila i grupa asteroida  Adonis.

Da li je konstelacija Zemlje, Venere i Meseca bila dovoljna da jedan izdvojeni asteroid iz grupe skrene sa svog puta i privuče ga u polje Zemljine teže?

Muk smatra da to nije nemoguće.

Postoje mnogi dokazi za slične manje  kosmičke udese koji su pogađali nasu planetu.

Tako je 30. juna 1908. godine jedan meteorit pao na teritoriju Sibira i izazvao pojavu plamenog stuba visokog 20 km, koji se mogao videti i sa daljine od 500 km. Pod dejstvom vazdušnog udara, ljudi i konji su padali i po 650 km udaljeni od mesta gde se desio udar. Pri tome ne treba zaboraviti da je taj meteorit bio pravi patuljak u odnosu na asteroid koji je pogodio Atlantidu.

Atlantida - most među starim kulturama

Poslednja otkrića dopustaju istrazivačima praistorijske prošlosti Zemlje da idu još dalje u prošlost. Spomenici prastarih kultura, iskopine, motivi, legende i razni predmeti, kao i istraživanja na kopnu i pod morem, ukazuju da su te kulture nastale pre neke ogromne katastrofe, praćene sveopštim potopom pre oko 12.000 godina. Ali, ima i veoma mnogo indicija da su među njima, mada su bile razdvojene hiljadama kilometara, postojale uzajamne veze.

Zbog svega toga Platonova priča o Atlantidi pojavljuje se danas u novom svetlu. Istraživači su skloni da veruju kako je nekada napredno ostrvo u Atlantskom okeanu, pre svoje propasti, predstavljalo ne samo most među praistorijskim kulturama Sredozemlja, Bliskog i Srednjeg istoka sa jedne, i drevne Amerike sa druge strane, nego i njihov izvor i rasadnik. Za to još ne postoje neposredni i neoborivi naučni dokazi, ali indicija ima sve više.

Veštački diskovi na dnu Atlantika

          Ruski časopis "Sputnjik" objavio je članak o verovatnom postojanju i propasti Atlantide, u kojem iznosi i neke manje poznate podatke.

"Sredinom pedesetih godina - piše "Sputnjik" - američki brod za okeanografska istraživanja podigao je sa dna Atlantika, južno od Azurnih ostrva, oko 1.000 kg neobičnih predmeta. Bili su to krecnjački diskovi, slični tanjirima, prečnika 15 i debljine 4 cm. Spoljna strana je bila relativno glatka, a unutrašnja izdubljena i hrapava, što govori o vestačkom poreklu tanjira. Istraživanja su pokazala da su stari oko 12.000 godina i, što je još važnije, da su izrađeni na površini Zemlje, pod atmosferskim uslovima. Ko ih je izradio? Zašto? Kako su se u tako relativno velikom broju našli na jednom mestu?

"Sputnjik" ističe da se i druge grane nauke interesuju za rešenje problema Atlantide, jer su za njeno postojanje vezana mnogobrojna pitanja. Uporedna etimologija postavlja pitanja: kako su koreni mnogih drevnih grčkih reči dospele u jezik Maja Indijanaca? Ili: otkud u Peruu u pećinama slike i skulpture lavova i drugih životinja koje nisu nikada živele na tom području?

Na ta i slična pitanja nauka ne može da odgovori. Zbog toga se istraživači uvek vraćaju Platonu, upoređuju njegove dijaloge sa objektivnim nivoom znanja iz tog doba i iznose zaključke po kojima je on podatke o Atlantidi mogao da dobije od ljudi koji su na osnovu pouzdanih izvora znali da je ona postojala.

I detalji koje je pominjao Platon, slažu se sa otkrivenim činjenicama. Podaci Platona o tome da su se zidovi i kule pravili od belog, crnog i crvenog kamena, potvrđuju se činjenicom da su i savremena zdanja na azurnim ostrvima napravljena od istog materijala; a ta ostrva su u stvari najviši vrhovi ostrvskih planina.

Ruski hidrogeolozi su istraživanjem tla sa dna severnih polarnih mora došli do još jednog zaključka koji, mada posredno, potvrđuje Platonovu priču o Atlantidi: oni su ustanovili da su prvi talasi golfske struje prodrli u ta područja pre otprilike 12.000 godina.

Do sličnih rezultata su došli i američki naučnici. Oni su istražili vulkanski pepeo u talozima na dnu Atlantika i otkrili da se tamo pojavio pre 12.000 godina.

Novi početak čovečanstva

Postoji veći broj ljudi koji smatraju da je Atlantida Platonova izmišljotina. Slavni filozof je opisivao zlatne krovove i srebrne statue božanstva Atlantide, a oni ističu: prema najnovijim istraživanjima, primitivni stanovnici Evrope sve do 4.000 godine pre n. ere nisu koristili metale.

Kada se povede reč o 70.000 borbenih kola Atlantide, oponenti na to kažu da su se konji tek oko 1000. godine pre n. ere počeli koristiti u ratne svrhe. Oni tvrde da su se 8498. godine pre n. ere Evropom kretali neandertalci koji su koristili samo kosti i kamenje kao alat.

Međutim, Platon ne opisuje samo kulturu Evrope, nego i kulturu Atlantide. A budući da je ona propala u roku od 24 sata, zajedno sa svojim stanovnicima, životinjama, kulturnim blagom i kada je užasna kosmička katastrofa izmenila lik Zemlje, onda se zaista uzaludno traga za tom izgubljenom civilizacijom.

Verovatno se ništa više ne može dokazati sem činjenice da je čovečanstvo još jednom moralo da krene sve ispočetka...