Sunčev sistem | Galaksija | Meteori | Asteroidi | Verovanja | Zanimljivosti |
Rečnik | Vesti | Arhiva | Linkovi | Download | Kontakt |
Vanzemaljci
Želite li da učestvujete u ozbiljnoj naučnoj potrazi za vanzemaljcima?
Ako je odgovor potvrdan, potražite na internetu sajt programa SETI@home:
www.setiathome.ssl.berkeley.edu,
ostavite im svoju e-mail adresu, i kada program krene, postaćete deo velikog broja ljudi
koji će putem svog kompjutera analizirati radio signale primljene putem velikog
radio-teleskopa u Aresibu (Porto -Riko). Primićete putem Interneta "skrinsejver"
koji je u stvari softver za analizu radio signala, kao i određenu
količinu neobrađenih
signala. Analiza tih signala se
vrši kada vam se uključi skrin-sejver. Istim putem vraćate
obrađene signale, tako
da ne trošite puno vremena na Internetu. To je i osnovna zamisao, da se koristi slobodno
kompjutersko vreme, jer pomenuti teleskop snima signale iz svemira na nekoliko miliona
kanala, pa oficijelni kompjuteri nisu u stanju da analiziraju sve snimljene signale, u
potrazi za signalima razumnih bića. Možda
ćete baš Vi
otkriti signale "malih zelenih" ? Da li smo
sami u vasioni? Da li smo mi Zemljani zaista jedina živa bića u
čitavom tom ogromnom
prostoru? Ako jesmo možda bismo mogli da se ponosimo time, da se pravimo
važni. Čak i tako
prosta životinjica kao što je zelena euglena predstavljala bi tada
čudo kosmičkih razmera,
a čitava vasiona bi bila naše vlasništvo, naše veliko
dvorište u kome možemo da radimo šta
nam je volja. I jednog dana kad počnemo ozbiljnije da vršljamo tim
dvorištem, da ga uređujemo i sejemo život po njemu, postali bismo bogovi. Ili bar
nešto slično tome. Bilo
je uvek onih koji su verovali. Od davnina. Znamo za Anaksagoru koji je verovao da
živa bića postoje na Mesecu. O tim bićima pisao je i Lukijan
(doduše ne toliko iz ubeđenja da
oni zaista postoje koliko iz nekih svojih književnih razloga). Mnogo vekova kasnije Johan
Kepler, pionir nebeske mehanike, napisao je jednu od prvih naučno
fantastičnih priča -
Somnium (San) u kojoj opisuje stanovnike Meseca kao vredne neimare. Oni su brojni i vrlo
sposobni. Kopaju za svoje potrebe na Mesecu ogromna udubljenja, pravilnog,
kružnog oblika. Tako
nastaju Mesečevi krateri. O bićima na Mesecu pisali su i drugi, npr. Frensisi Godvin, te Sirano de Beržerak. Vremenom su od svih tih priča stvorene glavne karakteristike stanovnika Meseca koje je Hevel nazvao Seleniti ili Lunikoli. Trebao bi to biti vredan narod blage naravi. On živi razborito, u slozi i strane su mu sve nevolje i patnje nas zemaljskih stvorenja. Seleniti su krhke, nežne građe, a obdareni su visokom inteligencijom. Po mnogo čemu bolji su od nas. I ne samo na Mesecu, život je tražen i na ostalim nebeskim telima. Na Merkuru, smatralo se, živi osobito pametan narod, pametniji od nas, s obzirom da na duševne sposobnosti velika toplota blagotvorno deluje. Marsovci su zato ispod našeg nivoa. Života ima zatim na Saturnu, Uranu, pa čak i na Suncu. O njegovim stanovnicima Heliotima, pisao je već pomenuti Lukijan, a u novije vreme V. Hersel, Bode i drugi. Možete se kladiti da većina ovih maštarija potiču iz 17-og i 18-og veka. To je bio period velikog uspona astronomije. Pokazalo se da i druga nebeska tela mogu imati svoja brda i doline, atmosferu i vodu i odjednom je izgledalo sasvim logično, čak i neizbežno da svuda po nebu buja život. Tako se od ranijeg crkvenog učenja o Zemlji kao središtu vaseljene i jedinom mestu gde je Bog posejao seme života, otišlo u drugu krajnost. Zatim je sa novim astronomskim saznanjima o uslovima koji vladaju na drugim planetama taj elan da se pronađe život izvan Zemlje prilično splasnuo, ali nije se ugasio. I čim su u drugoj polovini ovog veka otpočele astronautske ekspedicije pitanje o vanzemaljcima nametnulo se samo od sebe. Uloženo je dosta truda da se na Mesecu pronađu mali Seleniti. Na prvi
pogled čini se da je to bilo besmisleno bacanje para jer su uslovi na Mesecu
već bili
poznati. A oni su pogubni. Naš satelit nema svoju atmosferu koja bi ga
štitila od opakog ultraljubičastog i kosmičkog zračenja, i koja bi
ublažavala ogromne temperaturne razlike između dana i noći. Nema ni vode na njemu, a voda je jedna od osnovnih pretpostavki
života, bar ovde na Zemlji. Ali, s druge strane, naučnici nisu ni očekivali da na Mesecu pronađu nešto što ima noge i glavu. U neku ruku biologe to i ne zanima; oni bi bili sasvim zadovoljni kad bi otkrili nešto što makar liči na zivot. Njih živo zanima da li je život na nekom drugom mestu isti, ili bar sličan našem.
Sva
živa bića na Zemlji sastoje se od organskih molekula. Osnovni elemenat
ovih milekula je
ugljenik, atom sa jenom izuzetnom osobinom. On može da se
povezuje sa drugim atomima
ugljenika čineći tako niz u obliku prstena ili lanca. Za ugljenike u nizu vezuju se atomi
drugih elemenata, a kako lanci mogu biti veoma dugi neki molekuli u
živim ćelijama sadrže
i nekoliko milijardi atoma. Zahvaljujući ovakvom povezivanju broj ugljenikovih jedinjenja
je veoma valik, preko dva miliona što je više nego svih ostali hemijskih spojeva zajedno. Svaki
organski molekul ima svoje osobine koje mu određuju posebnu ulogu u
ćeliji. Neki su npr.
veoma stabilni i otporni na promene. Od takvih molekula je građena npr.
ćelijska opna. Ti
molekuli štite ćeliju od spoljnih hemikalija. Drugi su opet
podložni određenim promenama
te se prilagođavaju nastalim uslovima tj. hemijski reaguju. Recimo sagorevanje
šećera u ćeliji podrazumeva niz hemijskih reakcija desetine
različitih molekula. Sve ove
funkcije organski molekuli uspešno izvršavaju za što je dokaz i samo
naše postojanje.
Ugljenik je idealan elemenat života. A kako je
u drugim svetovima? Bilo bi veoma zanimljivo videti da li su i Seleniti
građeni od istog
materijala kao i mi, od organskih molekula. Ili su kod njih u pitanju neka druga hemijska
jedinjenja. I jedan i drugi odgovor od ogromnog su značaja za razumevanje
života uopšte.
Vladalo je
veliko uzbuđenje kad su prvi uzorci sa Meseca počeli da
pristižu na Zemlju. Posade Apola
nakon svojih prvih misija su podvrgnute karantinu i detaljim medicinskim ispitivanjima
kako bi se sprečila eventualna zaraza od klica sa Meseca. Preko tri stotine odabranih
uzoraka Mesečevog materijala potopljeno je u posebne otopine da bi se promatrale
eventualne reakcije. Po drugim uzorcima posejani su različiti mikrobi da bi se otkrilo
dejstvo Mesečeve tvari na žive organizme Zemlje. Ali
ništa što bi ukazivalo na život nije otkriveno. Astronauti su
otpušteni iz karantina zdravi
koliko su bili i pre leta na Mesec, u otopinama nisu otkrivene reakcije
živih organizama,
a mikrobi nisu pokazali da im je neprijatno u novoj životnoj sredini - razvijali su se
jednako kao i na zemlji. Ali ako nista drugo pokazalo se bar da
prašina i kamenje sa
Meseca nisu štetni za naš život. Kosmonautima iz četvrte ekspedicije Apola na Mesec
karantin je ukinut. Tako je na
kraju ispalo da na našoj Luni nema ne samo vrednih neimara blage naravi
već ni
najprostijih bakterija. Doduše pronađeno je nešto organskih jedinjenja,
među kojima su i
neke vrste aminokiselina. Aminokiseline su važni sastojci
ćelija svih organizama na
Zemlji. One grade proteine koji su opet osnovna komponenta novih
ćelija (strukturni
proteini) i imaju vitalnu ulogu u kontrolisanju ćelijskih
procesa (katalitični proteini). Ali u ovome nema ničeg senzacionalnog. Radio-teleskopima organski molekuli su pronađeni i u dalekim oblacima gasa i prašine duboko u kosmosu. Aminokiseline su pronađene i na meteoritima koji su pali na Zemlju. Molekula života ima svuda oko nas pa i na Mesecu. Računa se da je oko 40% organskih molekula na našem satelitu nastalo u burnim procesima formiranja Meseca, a da je ostatak stigao sa Sunčevim vetrom i meteoritima. Početnog materijala za život ima ali to je sve. Za nastanak života ipak je potrebno i nešto više od toga.
|