Sunčev sistem | Galaksija | Meteori | Asteroidi | Verovanja | Zanimljivosti |
Rečnik | Vesti | Arhiva | Linkovi | Download | Kontakt |
Tajna
postanka
Starost naše planete se procenjuje na oko 4,6 milijardi godina. Po svemu
sudeći toliko
iznosi i starost ostalih planeta, jer su nastale u verovatno istom periodu. Iako su
astronomi stekli ogromna saznanja o Sunčevom sistemu, još nije dato
konačno objašnjenje
njegovog postanka. Razna
tumačenja
postanka Zemlje i planeta mogu se naći još u antičkim mitologijama. Prve
naučne teorije su
se pojavile polovinom 18. veka. Francuski prirodnjak Bifon izneo je u knjizi "
Teorija o Zemlji" , 1749. godine, hipotezu da su planete nastale sudarom Sunca sa
džinovskom kometom. Godine 1755. nemački filozof Imanuel Kant postavio je " teoriju
neba ", prema kojoj se Sunčev sistem formirao iz gigantskog oblaka
prašine i gasa, u
kojem su se čestice pod uticajem gravitacije, grupisale u jezgra. Daljnim
privlačenjem čestica, od najvećeg jezgra je nastalo Sunce, a od manjih - planete. Francuski
matematičar
Pjer Simon Laplas izneo je u knjizi " Sistem sveta " 1796. godine, hipotezu da je
prvobitno postojala diskolika solarna maglina ogromne mase i temperature, koja se obrtala
oko svoje ose. U toku milijardi godina oblina se zgrušnjavala i hladila. Smanjivanje
zapremine imalo je za posledicu povećanje brzine. Po zakonima mehanike postepeno su se
formirali gasoviti delovi maglinaste mase u obliku prstenova. Daljim
hlađenjem i sažimanjem iz prstenastih masa su oblikovane planete, a od centralne mase - Sunce. Ostaci
mase iz prstenova, grupisani oko planeta, formirali su mesece. Laplasova imaginativna
slika sadržavala je i ozbiljne slabosti pa su naučnici postavili i neke druge hipoteze.
" Teorija plime ", koju je izneo engleski astronom Džems
Džins 1901. godine,
polazi od pretpostavke da je prvobitno postojalo samo Sunce. Zatim je neka druga i manja
zvezda prošla na maloj udaljenosti od Sunca, a njena gravitaciona sila je
iščupala iz
Sunca cigaroliko " vlakno " mase. Kasnije su se iz centralnog dela ove mase
formirale planete. Međutim, proračuni pokazuju da bi se
užarena Sunčeva masa pre
rasprsila u kosmos, nego što bi iz nje nastale planete. Prema jednoj drugoj
teoriji, Sunce je u davnoj prošlosti imalo zvezdu blizanca ( dvojni sistem ). Kasnije je
ona eksplodirala u supernovu. Novonastali Beli patuljak počeo je da se udaljava,
razvlačeći oblak preostalih fragmenata. Iz njih su zatim,
srašćivanjem, nastale planete. Međutim, proračuni pokazuju da je malo verovatno da bi
užarena masa eksplodirane zvezde
mogla da formira planete, a pogotovo - mesece. Zanimljiva je i " planetezimalna
teorija ", koju su, početkom 20. veka, sugerisali T. Cembrlen i F. Moulton. Ona
polazi od pretpostavke da je jedna zvezda u pradavnoj prošlosti prosla pored Sunca i
iščupala iz njega veliku količinu mase i pokrenula je u spiralno
kruženje oko Sunca. Veći
deo te gasovite mase se vratio ka Suncu, a ostatak u eliptičnoj putanji - kondenzovao se u
male fragmente, planetezimale. U toku 20 miliona godina, veći fragmenti privukli su manje
i tako su nastale planete i njihovi satelitski sistemi. U novije vreme
naučnici
su se vratili Kant-Laplasovoj teoriji ali u nešto izmenjenom obliku. " Protoplanetna
teorija " polazi od pretpostavke da je u dalekoj prošlosti oblak gasa i
prašine - sličan onima koje astronomi danas kroz moćne teleskope posmatraju u dubini svemira -
zapremao prostor koji danas zauzima Sunčev sistem. Rotiranje tog primordijalnog oblika
bilo je propraćeno ogromnim turbulencijama, a središnji deo se
sažimao mnogo brže, pa se
obrazovalo ogromno gusto protosunce. Lokalno kovitlaci u tom diskolikom vrtlogu stvorili
su seriju malih diskova - protoplanete. Dalje sažimanje izazvalo je u protozvezdi
termonuklearnu reakciju - i zasijalo je Sunce. Potoplanete su zadobile
sferičan oblik,
koji su zadržali sve do danas. Iako " protoplanetna teorija " ima najvise pristalica, ni ona nije prihvaćena kao konačna. O tome svedoči i nova " teorija slepljivanja ", čije razne varijante zastupaju astronomi Kejmron, Hojl, Sacman, Arenijus, Alven i More. Ona se oslanja na pretpostavku da su se čestice iz protosunčane magline privlačile pod dejstvom sopstvenih gravitacionih sila. Veoma snažan " Sunčev vetar ", smatra se, jonizovao je raštrkane čestice toliko da su počele da se slepljuju. Dalje se proces razvijao slično kao što ga tumači " protoplnetna teorija ". Razume se broj zastupnika neke teorije ne može biti merilo njene tačnosti: tajna postanka se i dalje ne može smatrati odgonetnutom.
Protoplanetna teorija: začeti slepljivanjem gasa i prašine formiraju se Sunce i planete Ovde je ukratko objašnjena teorija o nastanku Sunčevog sistema.
Za sada se smatra da ona vrlo dobro opisuje nastanak Sunčevog sistema
iako je pronalaskom planeta koji kruže oko nekih drugih zvezda otkriveno
da se oni ne ponašaju po toj teoriji, ali se smatra da je to zbog greške
prilikom posmatranja a koja do sada nije otkrivena.
|